Danas sam dobila i treće Tedijevo pismo. Staviću ga u koferčić u kom čuvam dragocenosti. Taj koferčić, u kom držim i posebne mirise, napravljen je od kedrovog drveta.
U pismu je stajalo ono poznato i drago: "Želeo sam da prvi saznate...". Dok sam čitala ove reči, nasmešila sam se i duboko u sebi osetila ponos, na koji zapravo nisam imala pravo.
Tedi. Nisam ga videla godinama, još od osmog razreda.
Prema Tediju sam osetila odbojnost istog trenutka kada je dospeo u moj razred – peti. Učitelji ne treba da neku decu u odeljenju vole više od ostalih, iako svi dobro znamo da uglavnom tako biva. Naročito nije dobro da prema nekoj deci gaje negativna osećanja.
Ipak, svake godine se posebno vežemo za dva ili tri učenika, jednostavno je tako, jer i učitelji su samo ljudi, a u ljudskoj je prirodi da volimo pametne, lepe i inteligentne, bilo da imaju pet ili dvadeset pet godina. Ponekad takođe – ne tako često, na sreću – nađe se i jedno ili dva deteta sa kojima učitelj ne uspeva da komunicira na pravi način.
Kad je Tedi ušao u moj život, mislila sam da sam sasvim sposobna da kontrolišem svoja osećanja prema njemu u svakoj situaciji. Nisam te godine imala omiljeno dete u odeljenju, ali je Tedi bio dete koje nisam volela.
Bio je prljav. Ne uvek, ali povremeno. Kosa mu je padala preko ušiju (tada to nije bilo moderno), a dok je pisao pravio je čudne grimase. I još nešto: mirisao je čudno, nedefinisano. Imao je dosta fizičkih nedostataka, a njegova inteligencija nije bila zapanjujuća. Na kraju prve sedmice, već je uveliko kasnio za drugima. Vrlo brzo sam prestala da u njega ulažem posebnu brigu.
Svi učitelji će vam reći da imati bistru decu u svom razredu predstavlja blagoslov i prednost. Ponekad učitelji posebno pomažu i više se trude oko sporije dece. To radi većina učitelja, ali sam ja te godine odlučila da radim suprotno. Usredsredila sam se na bolju decu, a ostale sam ostavila da se snađu i prate kako mogu. Moram priznati, na svoju veliku sramotu: uživala sam ponekad dok sam crvenom olovkom ispravljala Tedijeve domaće zadatke. Ispravke ispisane crvenom hemijskom uvek su bile izrazitije na njegovim domaćim zadacima, podebljanije.
Pisala sam "dovoljan" velikim slovima.
Nisam ga nikad javno ismevala, ali moje ponašanje prema njemu nije promaklo ostaloj deci, jer je uskoro u njihovim očima postao glup, u stvari nevoljen. Znao je da ga ne cenim, ali nije razumeo zašto. Ni danas ne mogu da kažem zašto sam gajila tu antipatiju. Sve što znam jeste da je Tedi bio dečak koga niko nije voleo i koji se nije ni trudio da se to promeni.
Dani su prolazili. Vratili smo se u školu s jesenjeg kratkog raspusta, a ja sam nastavila da crvenom hemijskom olovkom ispravljam Tedijeve greške.
Kako se bližio Božić i zimski raspust, shvatila sam da Tedi neće nikada dostići druge i preći u sledeći razred. Ponavljač!
Da bih se opravdala, uzela sam njegovu knjižicu iz prethodnih godina, gde su učitelji zapisivali svoja zapažanja:
- Prvi razred: Tedi pokazuje dobru volju, ali se nalazi u teškoj porodičnoj situaciji.
- Drugi razred: Tedi bi mogao više. Majka teško bolesna. Niko mu ne pomaže kod kuće.
- Treći razred: Tedi je divan. Sarađuje, ali je preozbiljan. Sporo uči. Majka je umrla.
- Četvrti razred: Veoma spor, ali poslušan. Otac nezainteresovan za detetov uspeh.
Tako se Tedi nekako provlačio iz godine u godinu, ali sam ja mislila da bi bilo dobro da te godine ponavlja razred.
Došao je dan pre božićnog raspusta. Svi smo se skupili oko naše jelke koju smo ukrasili, i svako je doneo poklon za mene.
Svi učitelji su dobijali poklone od dece za Božić, ali sam te godine ja imala najviše poklona od svih učitelja. Svi učenici, od prvog do poslednjeg, doneli su mi ponešto. Raspakivala sam poklone pred decom, jedan po jedan; svaki poklon me je radovao, i ja sam bila neizmerno zahvalna svoj deci.
Tedijev poklon nije bio poslednji koji sam uzela. Bio je upakovan u lep papir ukrašen zvončićima i zalepljen velikim komadima selotejpa.
Na njemu je pisalo: "Učiteljici od Tedija". Svi su se đaci okrenuli gledajući me kako otvaram njegov poklon, a ja sam se po prvi put osetila neprijatno zato što me posmatraju.
Kada sam skinula poslednji komad selotejpa, dva predmeta su ispala iz ukrasnog papira i skliznula mi u krilo: jedna veoma ružna narukvica i jedna poluprazna bočica parfema.
Deca su se došaptavala i tiho se smeškala. Nisam pogledala Tedija u oči: "Što je lepo! Molim te, Tedi, pomozi mi da stavim narukvicu na ruku!"
On se stidljivo nasmešio dok mi je narukvicu navlačio preko ručnog zgloba. Nekim devojčicama se otelo "Uh" i "Ah" dok sam parfem stavljala iza ušiju.
Nastavila sam s otvaranjem poklona. Zvono je zazvonilo da označi kraj časa i početak raspusta. Deca su izlazila i vikala: "Vidimo se dogodine! Srećan Božić!" Tedi je ostao da sedi u razredu.
Kad su svi izašli, prišao mi je stiskajući svoju školsku torbu i poklon koji je dobio od škole. "Mirišete kao moja mama", rekao je polako, "i njena narukvica Vam prelepo stoji. Jako sam srećan što Vam se svideo moj poklon."
Brzo je istrčao iz razreda. Zatvorila sam vrata, sela sam za sto i počela da plačem. Tada sam odlučila da poklonim Tediju sve ono što mu je bilo potrebno od početka: učiteljicu kojoj je stalo do njega zato što je drugačiji od ostalih.
Posle božićnih praznika pa sve velikog letnjeg raspusta, ostajala sam svaki dan da radim s Tedijem posle nastave. Ponekad smo radili zajedno. Nekad je radio i vežbao sam, dok sam ja spremala pripreme za sledeći dan ili dok sam ocenjivala domaće zadatke. Polako, ali sigurno, on je dostigao drugu decu. Na kraju je toliko popravio ocene da nije bilo potrebe za ponavljanjem. U stvari, njegove ocene bile su među boljima u odeljenju. Iako sam saznala da će se preseliti na kraju godine, nisam se više brinula za Tedija. On je dostigao nivo sa kojim je mogao da se prilagodi uslovima gde god da ode. Osim toga, posle ovog uspeha, on je bio spreman za druge uspehe, jer, ne zaboravimo, JEDAN MALI USPEH JE OSNOVA ZA DALJE USPEHE U ŽIVOTU.
Sedam sledećih godina ništa nisam čula o Tediju, a onda sam dobila njegovo prvo pismo.
"Draga učiteljice, voleo bih da prvi saznate da sam položio maturu i da sam maturirao s najboljom ocenom u razredu. Vaš Tedi Stalard."
Poslala sam mu razglednicu da mu čestitam, i uz nju mu poslala jednu lepu penkalu. Pitala sam se šta će biti s njim posle srednje škole.
Četiri godine kasnije, stiglo mi je drugo pismo. "Draga učiteljice, želeo sam da Vi prvi saznate da sam upravo diplomirao s odičnom ocenom. Fakultet nije bio lak, ali mi se dopao. Vaš Tedi Stalard."
Poslala sam mu srebrnu dugmad za košulju i razglednicu na kojoj je pisalo da sam ponosna na njega!
Evo i poslednjeg pisma:
"Draga učiteljice, želeo sam da Vi prvi saznate: sad sam dr Tedi Stalard, lekar opšte prakse. Šta kažete? Ženim se 22. juna. Voleo bih da budete na mom venčanju i da sedite na mestu gde bi moja mama sedela da je živa. Niko od moje porodice neće biti na venčanju, jer mi je otac preminuo prošle godine. Vaš Tedi Stalard."
Ne znam šta treba pokloniti jednom lekaru koji je tek završio studije. Možda mu samo poklonim poklon za venčanje, ali ću mu do tada poslati i jednu čestitku.
"Dragi Tedi, čestitam ti!!! Bravo, uspeo si! A ja i meni slični ne zaslužujemo da delimo tvoj uspeh. Ta čast pripada samo tebi. Biću pored tebe na dan tvog venčanja, da učestvujem u tvom veselju. Tvoja učiteljica."
Elizabeta Tomson
U pismu je stajalo ono poznato i drago: "Želeo sam da prvi saznate...". Dok sam čitala ove reči, nasmešila sam se i duboko u sebi osetila ponos, na koji zapravo nisam imala pravo.
Tedi. Nisam ga videla godinama, još od osmog razreda.
Prema Tediju sam osetila odbojnost istog trenutka kada je dospeo u moj razred – peti. Učitelji ne treba da neku decu u odeljenju vole više od ostalih, iako svi dobro znamo da uglavnom tako biva. Naročito nije dobro da prema nekoj deci gaje negativna osećanja.
Ipak, svake godine se posebno vežemo za dva ili tri učenika, jednostavno je tako, jer i učitelji su samo ljudi, a u ljudskoj je prirodi da volimo pametne, lepe i inteligentne, bilo da imaju pet ili dvadeset pet godina. Ponekad takođe – ne tako često, na sreću – nađe se i jedno ili dva deteta sa kojima učitelj ne uspeva da komunicira na pravi način.
Kad je Tedi ušao u moj život, mislila sam da sam sasvim sposobna da kontrolišem svoja osećanja prema njemu u svakoj situaciji. Nisam te godine imala omiljeno dete u odeljenju, ali je Tedi bio dete koje nisam volela.
Bio je prljav. Ne uvek, ali povremeno. Kosa mu je padala preko ušiju (tada to nije bilo moderno), a dok je pisao pravio je čudne grimase. I još nešto: mirisao je čudno, nedefinisano. Imao je dosta fizičkih nedostataka, a njegova inteligencija nije bila zapanjujuća. Na kraju prve sedmice, već je uveliko kasnio za drugima. Vrlo brzo sam prestala da u njega ulažem posebnu brigu.
Svi učitelji će vam reći da imati bistru decu u svom razredu predstavlja blagoslov i prednost. Ponekad učitelji posebno pomažu i više se trude oko sporije dece. To radi većina učitelja, ali sam ja te godine odlučila da radim suprotno. Usredsredila sam se na bolju decu, a ostale sam ostavila da se snađu i prate kako mogu. Moram priznati, na svoju veliku sramotu: uživala sam ponekad dok sam crvenom olovkom ispravljala Tedijeve domaće zadatke. Ispravke ispisane crvenom hemijskom uvek su bile izrazitije na njegovim domaćim zadacima, podebljanije.
Pisala sam "dovoljan" velikim slovima.
Nisam ga nikad javno ismevala, ali moje ponašanje prema njemu nije promaklo ostaloj deci, jer je uskoro u njihovim očima postao glup, u stvari nevoljen. Znao je da ga ne cenim, ali nije razumeo zašto. Ni danas ne mogu da kažem zašto sam gajila tu antipatiju. Sve što znam jeste da je Tedi bio dečak koga niko nije voleo i koji se nije ni trudio da se to promeni.
Dani su prolazili. Vratili smo se u školu s jesenjeg kratkog raspusta, a ja sam nastavila da crvenom hemijskom olovkom ispravljam Tedijeve greške.
Kako se bližio Božić i zimski raspust, shvatila sam da Tedi neće nikada dostići druge i preći u sledeći razred. Ponavljač!
Da bih se opravdala, uzela sam njegovu knjižicu iz prethodnih godina, gde su učitelji zapisivali svoja zapažanja:
- Prvi razred: Tedi pokazuje dobru volju, ali se nalazi u teškoj porodičnoj situaciji.
- Drugi razred: Tedi bi mogao više. Majka teško bolesna. Niko mu ne pomaže kod kuće.
- Treći razred: Tedi je divan. Sarađuje, ali je preozbiljan. Sporo uči. Majka je umrla.
- Četvrti razred: Veoma spor, ali poslušan. Otac nezainteresovan za detetov uspeh.
Tako se Tedi nekako provlačio iz godine u godinu, ali sam ja mislila da bi bilo dobro da te godine ponavlja razred.
Došao je dan pre božićnog raspusta. Svi smo se skupili oko naše jelke koju smo ukrasili, i svako je doneo poklon za mene.
Svi učitelji su dobijali poklone od dece za Božić, ali sam te godine ja imala najviše poklona od svih učitelja. Svi učenici, od prvog do poslednjeg, doneli su mi ponešto. Raspakivala sam poklone pred decom, jedan po jedan; svaki poklon me je radovao, i ja sam bila neizmerno zahvalna svoj deci.
Tedijev poklon nije bio poslednji koji sam uzela. Bio je upakovan u lep papir ukrašen zvončićima i zalepljen velikim komadima selotejpa.
Na njemu je pisalo: "Učiteljici od Tedija". Svi su se đaci okrenuli gledajući me kako otvaram njegov poklon, a ja sam se po prvi put osetila neprijatno zato što me posmatraju.
Kada sam skinula poslednji komad selotejpa, dva predmeta su ispala iz ukrasnog papira i skliznula mi u krilo: jedna veoma ružna narukvica i jedna poluprazna bočica parfema.
Deca su se došaptavala i tiho se smeškala. Nisam pogledala Tedija u oči: "Što je lepo! Molim te, Tedi, pomozi mi da stavim narukvicu na ruku!"
On se stidljivo nasmešio dok mi je narukvicu navlačio preko ručnog zgloba. Nekim devojčicama se otelo "Uh" i "Ah" dok sam parfem stavljala iza ušiju.
Nastavila sam s otvaranjem poklona. Zvono je zazvonilo da označi kraj časa i početak raspusta. Deca su izlazila i vikala: "Vidimo se dogodine! Srećan Božić!" Tedi je ostao da sedi u razredu.
Kad su svi izašli, prišao mi je stiskajući svoju školsku torbu i poklon koji je dobio od škole. "Mirišete kao moja mama", rekao je polako, "i njena narukvica Vam prelepo stoji. Jako sam srećan što Vam se svideo moj poklon."
Brzo je istrčao iz razreda. Zatvorila sam vrata, sela sam za sto i počela da plačem. Tada sam odlučila da poklonim Tediju sve ono što mu je bilo potrebno od početka: učiteljicu kojoj je stalo do njega zato što je drugačiji od ostalih.
Posle božićnih praznika pa sve velikog letnjeg raspusta, ostajala sam svaki dan da radim s Tedijem posle nastave. Ponekad smo radili zajedno. Nekad je radio i vežbao sam, dok sam ja spremala pripreme za sledeći dan ili dok sam ocenjivala domaće zadatke. Polako, ali sigurno, on je dostigao drugu decu. Na kraju je toliko popravio ocene da nije bilo potrebe za ponavljanjem. U stvari, njegove ocene bile su među boljima u odeljenju. Iako sam saznala da će se preseliti na kraju godine, nisam se više brinula za Tedija. On je dostigao nivo sa kojim je mogao da se prilagodi uslovima gde god da ode. Osim toga, posle ovog uspeha, on je bio spreman za druge uspehe, jer, ne zaboravimo, JEDAN MALI USPEH JE OSNOVA ZA DALJE USPEHE U ŽIVOTU.
Sedam sledećih godina ništa nisam čula o Tediju, a onda sam dobila njegovo prvo pismo.
"Draga učiteljice, voleo bih da prvi saznate da sam položio maturu i da sam maturirao s najboljom ocenom u razredu. Vaš Tedi Stalard."
Poslala sam mu razglednicu da mu čestitam, i uz nju mu poslala jednu lepu penkalu. Pitala sam se šta će biti s njim posle srednje škole.
Četiri godine kasnije, stiglo mi je drugo pismo. "Draga učiteljice, želeo sam da Vi prvi saznate da sam upravo diplomirao s odičnom ocenom. Fakultet nije bio lak, ali mi se dopao. Vaš Tedi Stalard."
Poslala sam mu srebrnu dugmad za košulju i razglednicu na kojoj je pisalo da sam ponosna na njega!
Evo i poslednjeg pisma:
"Draga učiteljice, želeo sam da Vi prvi saznate: sad sam dr Tedi Stalard, lekar opšte prakse. Šta kažete? Ženim se 22. juna. Voleo bih da budete na mom venčanju i da sedite na mestu gde bi moja mama sedela da je živa. Niko od moje porodice neće biti na venčanju, jer mi je otac preminuo prošle godine. Vaš Tedi Stalard."
Ne znam šta treba pokloniti jednom lekaru koji je tek završio studije. Možda mu samo poklonim poklon za venčanje, ali ću mu do tada poslati i jednu čestitku.
"Dragi Tedi, čestitam ti!!! Bravo, uspeo si! A ja i meni slični ne zaslužujemo da delimo tvoj uspeh. Ta čast pripada samo tebi. Biću pored tebe na dan tvog venčanja, da učestvujem u tvom veselju. Tvoja učiteljica."
Elizabeta Tomson